|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...oprosti mi molim te
što nisam to što želiš
ti znaš da volim te
na neki način svoj...
a ubija me to što ne znam voliš li ti mene....na bilo koji način...barem malo....ali uvijek...konstantno....stalno...u bilo kojem trenutku....i malo je nešta....
a ne ponekad....kad ti odgovara....kad ti trebam....kad si raspoložen....kad ti se hoće....kad nemaš s kim pričat....kad imaš vremena....
ne nimalo....nikad....
nit nimalo ponekad....
Dugo nisam...al ajmo sad malo o trenucima...
Al ne bilo kojim, već o onima čije se postojanje često negira...o onim savršenim...
Vjerujete? U to da postoje,mislim...
Jer, kako negirati postojanje nečeg što se temelji na čistom subjektivnom viđenju pojedinca?
Svi smo ponekad poželjeli zaustaviti vrijeme, nismo li? Ako nismo...ako nismo osjetili čaroliju trenutka, jesmo li osjetili čaroliju života?
Ono...kad šutiš s nekim...i lijepo ti je...jer ga slušaš kako diše...tamo negdje,,,s druge strane žice...
Ili zagrljaj...kad ti je onako toplo...usred zime...kad ti se pahulje snijega tope na trepavicama...
Kad sjediš...čvrsto grleći svoju bočicu piva i suznim okicama gledaš u monitor...piše 3.3...a 90-a je minuta...
Kad kapetan, kojeg obožavaš, u posljednjoj minuti sudačke nadoknade zabije za 4-3...
Kad se poliješ pivom i kad razbiješ lakat o rub stola...
Kad ne boli...jer su došli do svoja prva 3 boda...
Jer je najboljoj prijateljici dečko tek tako poklonio ružu...
Jer je tebi tvoj neko poklonio minutu...možda dvije...
Jer imaš sobu s pogledom na more...
Jer imaš ljude koji te vole...
Jer se sve na kraju svodi na trenutke...
Na male stvari...
A male stvari čine savršenstvo...koje nije nimalo mala stvar...
jubim 
...Lunjo...sad ću ti reći
i više nikom, i više nikad...
svatko je od nas nekome sličan
al ti si unikat....
...i da....phone sex...jel to u redu? 
...i zašto se ne javlja....? 
Prošlo je i to...
Evo sad sam neki dan, u khm...utorak...da...dala zadnji ispit. Da zadnji...zadnji za sad. Nema više onog - dugo toplo ljeto, bezbrižno. Zapaprila sam si poštenski, 5 ispita u 9. mjesecu. Nisam baš normalna, znam, to mi svi kažu. Al ebat ga, kod nekih je tak ispalo, a kod nekih sam si sama tak napravila.
Neka je kak je. Sada slijedi tjedan odmora...pa se bacamo na učenje. Ono, nisam baš sretna zbog toga, ali bože moj...vrlo bih rado dala godinu, jel...
Kraj osmog mjeseca možda na more...možda...
A nije ni Stuttgart još potpuno isključen...tamo bih mogla učit. Oh, tamo bih itekako mogla učit...haha... i to iz prve ruke. :D Di ćeš bolje isklesat izgovor nego kod domaćih, jel...samo što ja nemam problema s izgovorom već s gramatikom... buahaa :D Kako god...otišla bih, samo da guzica vidi puta, nisam bila dvije godine...fali... :D
Nego, mojih prvih 10 mjeseci u Zagrebu... Da...
Šta bih htjela...htjela bih reći koliko sam sretna što sam upoznala neke ljude...i htjela bih reći koliko volim onu ružnu komunističku zgradu mog Filozofskog...
I koliko volim određene ljude...
I htjela bih da najgora lektorica na faxu zna da je zapravo najbolja...
I htjela bih jednom nekome reći koliko je poseban...i htjela bih da mi to i vjeruje...
I htjela bih napokon vidit Keti jer ju 100 godina nisam vidla...
I Sanelu...i Tinu...i Vale...i Dejana...da, dečka koji mi još nije dao obećani varteksov dres....da...
I svoje bebe...Suzy, Mikija, Sivka...i Laiku, iako nije moja beba...
I more...da, more...
I htjela bih upoznat nekog....i još nekog...i još nekog...i tako...
I htjela bih kupit one sandale koje sam danas vidila u izlogu...pa makar se polomila u njima...
I ovoga, da...neće me bit...valjda...sad, preko ljeta...mislim...osmi mjesec i to...
Nemojte plakat, jel...
Khm...nego, čitam Itala Calvina...Ako jedne zimske noći neki putnik...i nije da to sad ima veze s bilo čim...
Samo mi se spava....mislim da je došlo vrijeme da nadoknadim nespavanje za vrijeme rokova i tako to...
Pričam bezveze, opet...jednostavno sam zaboravila kako se pišu suvisli postovi...
I da, žao mi je što su neki koje sam čitala nestali... nekamo... kamo god...
jubiim...
Aha…baš to. Tipkanje po cijele dane.
Tu i tamo koji poziv.
Kavica.
Bilo mi je stalo.
Barem to nikad nisam lagala.
I rekla sam, nemoj dolazit za mnom, pusti me da ljeto provedem na svoj način.
Ali ne, ti si morao.
A dobro, nek ti je.
Ako ti je draže bilo dobit nekoliko poljubaca od mene polupijane nego me imat potpuno, u redu.
Ali, zašto si mi onda mjesecima plakao i cvilio kad sam ti govorila da mi je za oko zapeo netko drugi?
Jasno sam ti rekla što volim a što ne. Zajebo si. Sam si tako odlučio.
Postigao si da se osjećam vezano. A pod nadzorom ne volim bit.
Ne mogu funkcionirat.
A i zgadio si mi se onda.
Ono tvoje 'ja sam glavna faca ovdje' ponašanje i uvlačenje u dupe cijeloj mojoj ekipi samo da bi osigurao koju riječ u svoju obranu kod mene.
Da, baš si mi se zgadio.
Shvatila sam da uopće nisi onaj tip kojim sam te smatrala. Mala naivna curica…da…
Sad ćemo bit iskreni. Brutalno iskreni.
Nisam tražila ništa od tebe. Nikad. Nisam tražila narukvicu koju unatoč tome što je lijepa nikad nosit neću.
Nisam tražila zmajića iz Gardalanda.
Nisam tražila Dalmatino za rođendan.
Nisam tražila bonove.
Nisam bila sretna ni zbog čega.
Jedino što sam htjela bila je jakna koju sam ti 'ukrala'. Al iskreno, i jakna mi se zgadila.
Obećavam je vratit čim odem do Italije i kupim novu.
I da, nisi bio sladak s onim pogledom tužnog majmuna kad bi se pokušavao ispričat bez riječi.
I nisam te zavoljela, a tome si sam kriv.
Zašto još sad, godinu dana poslije, samo isključim zvuk na mobitelu kad me zoveš, umjesto da se javim? Eto tako. Nemam ni želje ni potrebe da te čujem. I nemam ni želje ni potrebe da idem s tobom na kavu.
Strpljivo te podnosim na msn-u samo zato jer nemam srca blokirat te.
I lažem da nemam vremena za kavu. Jer da želim, našla bi vremena. Ali ne želim. Zaboravi.
I možda bi bilo fer da ti kažem da mi je dosta tvojih upada sa spikama tipa: 'Nova frendica mi je Remi i svaki dan smo na kavi na špici.' ili 'Edo će mi bit gost na albumu.' ili 'Razbijam glavu time ko će mi napisat scenarij za spot…'…
Gle srećo, tako me boli briga…
Ako oćeš pričat sa mnom pričaj ko čovjek. Ako misliš da ćeš postić nešto tim upadima…khm…ako misliš da ću poželjet biti ti nešto…ajme majko, pa valjda me poznaješ ipak toliko da znaš da te samo mogu poslat u kurac, ispričavam se na izrazu….
I uopće ne znam zašto na tebe trošim prostor na ovom blogu…ima ljudi koji su to i zaslužili…
Ima ljudi kojima se javljam na mobitel i za koje uvijek nađem vremena.
Ima ljudi koji su mi se uvukli pod kožu - bez pretvaranja.
Ima ljudi sa smislom za humor.
Ima ljudi koje sam zavoljela.
Tebe nisam, nisi mi dao. Selberschuld.
I sad prestani me davit…prestani prije nego pristanem na jebenu kavu i sve ti ovo kažem u facu. I neće me bit briga ako ćeš mi pričat kako ti je teško u životu. Kako imaš ove i one probleme. Ajde molim te, imam i ja problema pa ne cvilim toliko. Ne pitam te kako ljubav da bih na isto pitanje odgovorila sa 'što je to ljubav?' samo da probudim neke trunke sažaljenja.
Znaš da me na tu foru možeš dobit.
Ha! Il da kažem mogao si? Jer ti od mene ne možeš dobit više ništa. Zadnjih si dana potpuno potonuo u mojim očima i samo čekam trenutak kad ću ti lijepo…sasvim mirno i bez ikakvih emocija ili grižnje savjesti reći da odjebeš od mene i nikad se više ne javiš. Uskoro. Znam da ću puknut ako se ovo nastavi. Umorna sam, od tebe.
Fuj.
Jednostavno mi došlo danas da...
obrišem sve postove...
promijenim dizajn...
ispraznim boxeve - da bi ih opet popunila...
Ma dosadno mi je.... danas mobitel ne zvoni...k vragu i to...
Ja bi opet s nekim pričala dok mi ne rikne baterija...
Ja bi na more...
Sad, odmah...
I baš pomislih, a zašto ne?
Da zašto....ko će mi love dat....
Ah, ta sitnica koja mi fali....ebat ga...
Khm...jedva čekam da počne nova sezona...
Fali mi nogomet...
Čak i HNL...
Bojim se nove sezone...
Da....
Al sve je to u redu...
Došao mi bratić malo razbijen kući.... njemu to smiješno...
A dobro....nek mu je
A šta ću.....ne mogu učit....
Idem pod tuš...